Možda zato što su tako rijetke, a možda i stoga što su vrlo stvarne, književne junakinje "s greškom" pozornost čitateljskog svijeta izazivaju još otkako se na sceni 1856. pojavila "Madame Bovary", debitantski roman Gustava Flauberta. Samoživa dokoličarka, preljubnica uhvaćena u zamku sna o "jednoj, velikoj i romantičnoj ljubavi" bila je utjelovljenje "babaroge", svega što je u (malo)građanskom francuskom društvu budilo zazor. Naravno, bila su to druga vremena, ali Flauberta nitko nije optužio za mizoginiju.
Stoljeće i pol kasnije, etiketu "ženomrskinje" američkoj je spisateljici Gillian Flynn "nalijepila" Amy Eliott Dune, protagonistkinja "Nestale" i uzor svim kasnijim devijantnim junakinjama trilera i krimića. Flynn se tada opravdavala tvrdeći kako su njezine junakinje dovoljno snažne da podnesu teret svih opačina što su ih počinile.
"Mizogino je očekivati da žene budu samo dobre i primjerne građanke, uzorne majke, pokorne supruge i ništa drugo", neuvijeno je, pak, kazala francuska književnica Leila Slimani odgovarajući na slične optužbe. Sita žena obasjanih svetačkom aureolom, svjetsku je slavu stekla romanom "Uspavanka" i njegovim protagonistkinjama, "karijeristicom" Myriam i monstruoznom dadiljom Louise. No nekoliko godina prije toga Slimani je "U vrtu čudovišta" zarobila Adele, anti junakinju, seksualnu predatoricu i žensku inkarnaciju posrnulog MMF-ova čelnika Dominiquea Strauss-Khana. Pripadnicu višeg srednjeg sloja, novinarku zaglavljenu u braku s liječnikom, lako je osuditi. No ne govorimo li, kad osuđujemo, ponajviše o sebi samima?
Adele Robinson serijska je preljubnica, a svoj je "hobi" uz pomoć tajnog mobitela, male crne bilježnice s imenima i datumima sastanaka i jedne vjerne prijateljice, dovela do savršenstva. Tužno i intrigantno istovremeno, ona u tim seksualnim avanturama ne uživa, muškarce stihijski konzumira i odbacuje, poput bogomoljke, bulimičarke koja se ne može oteti nagonom za prejedanjem i rastućem osjećaju krivnje ili velike mačke u čijim kandžama jednom osvojen plijen postaje nezanimljiva igračka. Adele samo želi "biti lutka, igračka u vrtu čudovišta". No tko je čudovište? Da je Adele samo "nimfomanka" ili "kurva", tu bi ulogu preuzeo zavodljiv i opasan demon seksa. Ali ona je i slaba, na samoću nespremna, za život nepripremljena, o ugledu ovisna i ljubavi željna individua. Robinja svojih strasti koje, kao vrtlar neprocjenjivu biljku, njeguje u svojemu vrtu. I u tom je vrtu čudovište ona sama.
Ako i nije čudovište, onda je u zlatnom kavezu zatočena ptica. No, treba li je žaliti imajući na umu da je, pristankom na udaju za prvog muškarca koji ju je zaprosio i prividnim povinjavanjem društvenim normama, vrata kaveza zatvorila sama? Nameće se pitanje; koliko smo često, zbog uklapanja u društveno zadane kalupe, spremni žrtvovati osobne slobode? Da, Adele se mogla, nesputana bračnim okovima, prepuštati serijskim seksualnim avanturama, ali ostala bi sama i obilježena kao laka žena. A takve su, prema riječima njezinog redakcijskog kolege i samog izvanbračnog izletnika, dobre samo za jedno. Da, mogla je ostati vjerna, ali količina seksualne apatije supruga Richarda postajala joj je nepodnošljiva.
Upravo je Richard najtragičniji lik ove priče. Ne zbog suprugine prevare, već stoga što se, uhvaćen između "pravog muškarca" i "izvanrednog liječnika", ne može naći niti u jednoj od tih uloga pa i on, kao i Adele, glumi.
Njegova je gluma, reći će čitateljice, benignija. On se pretvara da bi nešto učinio iako od toga zazire, dok ona glumi zazor iako na samu pomisao oblizuje usne. I tko je kriv? I nitko i oboje. Ključ se, možda, krije u njihovu prezimenu. Oboje su Robinsoni, ali on je više nalik Crusoeu, samodostatnom osamljeniku nespremnom na interakciju s vanjskim svijetom, dok je ona poput gospođe Robinson i voljno prihvaća svaku pruženu joj priliku. Zovu se isto, a tako su različiti.
Leila Slimani izjavila je kako se, stvarajući ovo sjajnim stilom ispisano djelo za koje je teško povjerovati kako se radi tek o prvijencu, vodila mišlju da će spolna ravnopravnost biti postignuta tek kad muškarci prihvate da žene mogu biti jednako zle i činiti jednako loše stvari kao i oni sami. Sudeći prema čitateljskim reakcijama, muškarci će to možda i prihvatiti. No hoće li žene?
